Grci: formiranje naroda, migracije
Grci (samo ime Heleni) narod koji čini glavno stanovništvo Grčke, Kipra. Ime Grci su im u drevno doba dali Rimljani po imenu jednog od malih plemena helenskih kolonista na jugu Italije. Helenski narod počeo se oblikovati oko 12. stoljeća prije Krista. e. kao rezultat miješanja najstarijih stanovnika Grčke pelazga s pridošlicama iz Male Azije (tirseni, karijci itd.), koji su zauzvrat izašli iz stepa Južnog Urala (gdje je nastala najstarija indoeuropska zajednica), i plemena sa sjevera-zapada Balkanskog poluotoka, koja su se tada sastojala uglavnom od četiri plemena: Ahejci, Jonjani, eolijci, dorijanci i neki drugi, manji.
Grci su bili vodiči visoke civilizacije, imali su veliki kulturni utjecaj na susjedne narode, poticali razvoj materijalne proizvodnje u njima i pridonijeli raspadanju primitivnog komunalnog sustava. Klasno društvo nastaje prvenstveno tamo gdje se razvilo drevno umjetno navodnjavanje, u područjima usko povezanim s drevnim poljoprivrednim civilizacijama. Prelazak ljudi u novu društvenu formaciju bio je povezan s nizom razloga, prije svega s razvojem progresivnih oblika gospodarstva i tehnike. Ova strana ljudske aktivnosti u doba klasnog društva odražava se u arheološkim materijalima-širenju lončarske posude,željeznih poljoprivrednih oruđa. Osim toga, arheološki materijal daje živopisnu sliku života razreda. S pojavom klasnog društva povezano je nastanak gradova, izgradnja velikih arhitektonskih građevina, širenje pisanja, dosad neviđena akumulacija luksuza i pojava novca.
Najvažnije informacije o različitim aspektima povijesti formiranja starogrčke nacionalnosti sadržane su u drevnoj književnoj tradiciji – djela antičkih pisaca koja su do našeg vremena došla u više ili manje cjelovitom obliku, dokumentarni izvori: dekreti, zakoni, ugovori, posvete itd.; materijalni spomenici: ostaci zgrada, oruđa, oružja, kućanskih predmeta; podaci starogrčkog jezika. Arheološka otkrića dala su puno novih stvari u proučavanju povijesti grada. Šliman je 1871. godine poduzeo iskopavanja brda Hisarlik u Maloj Aziji. otkrio je ostatke drevne Troje i niz naselja koja su postojala prije njega. Prilikom iskopavanja Mikene i Tirinfa, Šliman je pronašao ogroman materijal koji omogućuje razgovor o posebnoj mikenskoj kulturi. Godine 1900.engleski arheolog Arthur Evans pronašao je ostatke palače na mjestu drevnog Knososa, što je omogućilo razgovor o kretskoj kulturi, koja je bila starija od mikenske.
Od književnih djela posebno su vrijedna djela grčkih povjesničara. Antička historiografija vuče korijene iz drevnog epa, predstavljenog tako poznatim pjesmama kao što su "Ilijada" i "Odiseja". Podaci o životu beotijskog seljaštva u razdoblju nastanka robovlasničkog društva sadržani su u pjesmama beotijskog pjesnika Hesioda "radovi i dani", "Teogonija".
Znanstvene ideje o krito-mikenskom razdoblju uglavnom se temelje na podacima arheologije. Iskopavanja su pokazala da početak neolitske epohe na području Krita datira iz 6.i 5. tisućljeća prije nove ere. u početku i 1. polovici 3. tisućljeća prije nove ere na Kritu se primjećuje prelazak s kamena na bakar, a zatim i na broncu. Početkom 2.tisućljeća prije nove ere pripadaju najstarije građevine takozvanih "palača" u Knossu, koje su predstavljale složen kompleks paradnih prostorija, radionica, skladišta i sl., koje su kasnije više puta preuređene. Osim toga, i kasnija razdoblja uključuju ostatke kritskih gradova (u današnjoj Turskoj) i naselja. U narednim stoljećima materijalna kultura Krita, o čemu svjedoče brojni nalazi visoko umjetničkih proizvoda, freske, posuđe, oruđa rada i sl.očišćeni u "palačama", nastavlja se razvijati. Vrhunac je u 2. četvrtini 2. tisućljeća prije nove ere na Balkanskom poluotoku, počevši od prvih stoljeća 2. tisućljeća prije nove ere. E., pod snažnim utjecajem Krete, takozvana mikenska kultura formira se u Peloponezu (Mikena, Tirint itd.) i srednjoj Grčkoj, koja svoj najveći razvoj postiže u vrijeme kada kultura na samoj Kreti već ulazi u pojas propadanja. Nositelji ove kulture, izgleda, bili su preci grčkih plemena. Kultura Krita ima određeni utjecaj i na obali Male Azije, gdje se razvija takozvana trojanska kultura sa središtem u gradu Troji. Šireći se po cijelom Egejskom bazenu, kretska kultura dobiva nove osobine koje razlikuju njene spomenike od spomenika otkrivenih na samoj Kreti. To daje razlog da se ona više ne naziva kulturom jedne Krete, već krito-mikenskom kulturom. Odvojeni nalazi stvari krito-mikenskog tipa pronađeni su na teritoriji Egipta, Sirije, Palestine, otoka Kipra, obale Sicilije i Južne Italije, južne francuske, obale Crnog mora. Međutim, pri takvim razmjerima teritorijalnog širenja, krito-mikenska kultura obuhvaćala je samo ograničene krugove stanovništva. Žarišta ove kulture koegzistiraju s mnogo primitivnijim oblicima materijalnog života glavnine stanovništva ovih teritorija. Usporedba spomenika krita s spomenicima Egipta i zemalja Mezopotamije omogućuje pretpostavku da je u 2.tisućljeću prije nove ere na Kritu postojalo klasno robovlasničko društvo. Otprilike od 14.do 13. stoljeća prije Krista prestaje daljnji razvoj krito-mikenske kulture. Erupcija Santorina (Tira) oko 1380 to je dovelo do toga da je krito-mikenska kultura propala, ovaj događaj je potkopao vjeru u "moćne bogove" među lokalnim stanovništvom, u velikoj mjeri uništio ekonomiju drevne Grčke, Krita, Egipta. Na samom kraju 2.i početkom 1. tisućljeća prije Krista. e. u području materijalne kulture primjećuje se poznata vrsta regresije. To je bilo zbog velikih plemenskih pokreta koji su se pojavili na Balkanu.
Homerove pjesme, čije stvaranje datira iz 8. i 7.stoljeća prije Krista, glavni su izvor podataka o grčkom društvu u razdoblju raspadanja primitivnog komunalnog sustava i nastanka robovlasničkih odnosa. Poeme su se sastojale od pjesama, od kojih se svaka mogla izvesti zasebno, kao samostalna priča o određenom događaju iz života njenih junaka. Može se zamisliti da je pjevač-pripovjedač (koji su stari Grci zvali AED, a kasnije rapsod) na gozbama zamoljen da pjeva određene odlomke (pjesme) iz dugih pjesama bogatih raznim događajima. Ako su gozbe željele čuti o herojskim podvizima pod zidinama drevne Troje, pjevač lot, zvukovi cithare pjevali su o Trojanskom ratu koji je izbio između" bakrenih " Ahejaca (Grka), koji su iz Grčke plovili "crnokosim brodovima" do obala Male Azije, gdje je bila prekrasna "čvrsta" Troja (Ilion) i branitelji rodnog grada, hrabri trojanski ratnici.
Grčko društvo tog vremena, u obliku u kojem se odražava u pjesmama, nastavlja zadržavati plemensku strukturu. Rodovi, fratrije, kao udruženja nekoliko rodova, i fila (plemena) još uvijek su u potpunosti zadržali svoje značenje glavnih društvenih podjela. Homersko društvo nije poznavalo privatno vlasništvo nad zemljom, nije poznavalo razvijeni sustav podjele rada i razvijenu razmjenu, u njemu još nije nadživio običaj krvne osvete i nastavili su postojati drugi elementi svojstveni općinindoeuropskom plemenskom sustavu. Istodobno, u homerskom razdoblju željezo postupno postaje osnovni metal (dolazi takozvano "željezno doba", koje potječe od drevnih metalurga Južnog Urala), što je izrazilo ogromnu prednost homerskog društva u usporedbi s Kretsko-mikenskim. Gospodarski život temeljio se na relativno već visoko razvijenoj poljoprivredi i stočarstvu. U cjelini, gospodarstvo homerskog razdoblja bilo je prirodno zatvoreno. U pjesmama (uglavnom u "Odiseji") u pojedinim slučajevima spominju se trgovci, ali, kao pravilo, to nisu bili Grci, već Feničani. Pojavili su se i profesionalni obrtnici. Iako je materijalna kultura ovog razdoblja u usporedbi s kreto-mikenskom bila na nižoj razini, naslijedila je od prethodnog tehnička dostignuća kao što su lončarsko kolo, tehnika slikanja vaza i sl., što je pridonijelo daljnjem razvoju zanata. Razvijalo se građevinsko poslovanje, lončarska tehnika, pomorsko poslovanje. Na ovoj ekonomskoj bazi neizbježno je došlo do raspada drevnog plemenskog sustava. Odvojena je plemenska aristokracija. Aristokratski ratnici, za razliku od običnih budnika, borili su se na kočijama koje se prvi put pojavljuju na području Južnog Urala. Plemstvo dobiva većinu ratnog plijena. Živi u velikim kućama, s gospodarskim zemljištem, ali je većina stanovništva i dalje bila sastavljena od slobodnih poljoprivrednika. Među zajednicama, s jedne strane, pojavili su se ljudi koji su izgubili svoje zemljište, a s druge strane, koji su u svojim rukama koncentrirali nekoliko zemljišta. Na dnu društvene ljestvice stajali su metanasti, ljudi koji su iz jednog ili drugog razloga prekinuli vezu sa svojom zajednicom i zbog toga bili lišeni zaštite, radnici i, konačno, robovi. Ropstvo u homerskom društvu bilo je patrijarhalnog karaktera. Bilo je relativno malo robova (u "Odiseji" se spominju robovi češće nego u "Ilijadi"), među njima prevladavaju žene čiji se rad koristi u kućanstvu. Homersko društvo još nije poznavalo državu u pravom smislu te riječi. Veliki značaj u tom razdoblju imali su plemenski vođa (Basil), Vijeće starješina (bule) i narodna skupština (agora), koja se sastojala od svih slobodnih članova zajednice. S porastom društvene diferencijacije, Narodna skupština i plemenski vođa postupno su gubili svoje prethodno značenje. Pojačao se značaj vijeća starješina, u čiji sastav sada nisu bili starješine, već plemeniti i bogati.